130. obljetnica osnutka Ženskog liceja u Zagrebu i prve gimnazijske maturantice u Hrvatskoj – Hrvatski školski muzej

Podijeli

Maturantice Ženskog liceja s razrednicom Natalijom Wickerhauser. Zagreb, 1898. Prvi red (s lijeva, sjede): Paula Pavla, Josipa Steinkuš, razrednica Natalija Wickerhauser,  Milka Lapaine, Zora pl. Belošević, Gizela Neumann. Drugi red (s lijeva, stoje): Vilma Deutsch,  Zora Adžija, Ivaka Tkaličić, Danica Blagojević, Slava Novotny, Milka Maravić, Klementina Rosenberger. ( HŠM Mf 594)

Obljetnice i početak nove školske godine prilike su za podsjećanje na povijesne i ključne promjene u razvoju školstva u Hrvatskoj koje su unaprjeđivale društvo, kao i živote pojedinaca. Svakako markantan događaj u povijesti hrvatskog školstva je osnivanje Ženskog liceja u Zagrebu 1892. godine, prve potpune osmogodišnje srednje škole u Hrvatskoj za obrazovanje djevojaka, odnosno prve ženske gimnazije. Naime, do tada je gimnazijsko opće obrazovanje u općim, klasičnim i realnim  gimnazijama omogućeno samo mladićima.

Najviši stupanj obrazovanja koje su mogle steći djevojke u Hrvatskoj do 1892. godine u javnim školama je učiteljsko zvanje u Ženskoj učiteljskoj školi sestara milosrdnica u Zagrebu (osnovanoj 1848. s pravom javnosti od 1851.), te ženskim učiteljskim školama u Đakovu (1870. – 1875.) i Dubrovniku (otvorena 1875). Nakon četverogodišnjeg školovanja, dvogodišnje pripravničke učiteljske službe i položenog osposobljujućeg ispita stjecale su zvanje učiteljica za opće pučke škole. U drugoj polovini 19. stoljeća u Hrvatskoj djevojke su nakon pučke škole mogle nastaviti školovanje u: višim djevojačkim pučkim školama, Zemaljskoj višoj djevojačkoj školi, ženskim stručnim školama i učiteljskim školama. Za djevojke nije postojala gimnazija, niti su mogle polaziti muške gimnazije. Posljedično, nisu mogle upisati fakultet, studirati i steći visoko obrazovanje.

Osnivanju prve državne ženske gimnazije prethodilo je niz rasprava i prijedloga, a presudno je bilo zalaganje hrvatskih učiteljica koje su uporno postavljale i aktualizirale zahtjeve za bolje i više obrazovanje djevojaka u Hrvatskoj, kao i potrebu osnivanja ženske gimnazije. Osobito su se isticale pedagoginja i učiteljica Marija Jambrišak i Natalija Wickerhauser, koje su dugo godina i predavale u Ženskom liceju. Uz podršku tadašnjeg predstojnika Odjela za bogoštovlje i nastavu, Izidora Kršnjavog, 10. listopada 1892. godine otvoren je u Zagrebu, u zgradi Obrtne škole, Privremeni ženski licej, prva državna osmogodišnja srednja škola za djevojke u Hrvatskoj. Indikativne su činjenice da škola nije dobila naziv gimnazija, iako je to prema rangu i nastavnom programu bila, i zaključni ispit, koji se polagao nakon osmogodišnjeg školovanja nije bio izjednačen s ispitom zrelosti (maturom) u muškim gimnazijama. Stoga su licejke, koje su željele studirati, nakon položenog zaključnog ispita u Ženskom liceju morale polagati određene predispite, kao filozofijsku propedeutiku, i ispit zrelosti na muškoj gimnaziji, što im je prvi put omogućeno na kraju školske godine 1898/1899. godine.

Školovanje u Ženskom liceju u Zagrebu trajalo je osam godina, u višim razredima postojala su smjerovi: pedagoški, latinski i engleski. Uz općeobrazovne gimnazijske predmete osobita pažnja posvećivala se učenju jezika – njemačkog, francuskog i engleskog, kao i izborno latinskog i grčkog. Naglasak je bio na stjecanju široke humanističke naobrazbe, tako se u višim razredima učila svjetska književnost. Tim predmetom licej se izdvajao od postojećih gimnazija. Pažnja se posvećivala uzoritom odgoju, duhovnom i tjelesnom razvoju, radišnosti i uopće njegovanju učenosti i posvećenosti plemenitim vrijednostima.

Maturantice Ženskog liceja s ravnateljem Ivanom Hoićem i Marijom Jambrišak, pedagoginjom i nastavnicom metodike. Zagreb, 1909. (HŠM 34668)

U prvoj godini Licej je polazilo 146 učenica, dok je deset godina kasnije bilo je 356 učenica. Plaćanje visoke školarine od 50 forinti (četiri puta više od gimnazija) bio je selektivni čimbenik u formiranju elitne škole. U Ženskom liceju predavale su istaknute učiteljice i učitelji te profesori zagrebačkih gimnazija. Uz dugogodišnjeg ravnatelja Ivana Hoića, predavali su Marija Jambrišak, Jagoda Truhelka, Ivana Hischmann, Kamila Lucerna, Natalija Wickerhauser, Milica pl. Bogdanović, Štefa Iskra Kršnjavi, Josipa Steinkuš, Josip Florschütz i drugi. U Ženskom liceju djelovala je i Vježbaonica – niža pučka škola, s četiri razreda, u kojoj su licejke pedagoškog smjera hospitirale, odnosno praktičnim radom u nastavi pripremale se za učiteljsko zvanje.

Nakon uspješno završenog osmog razreda licejke su pred komisijom polagale zaključni ispit u svim nastavnim predmetima. Tim ispitom učenice pedagoškog smjera stjecale su zvanje učiteljica, a učenice latinskog smjera bile su pripremne za studiranje, uz već navedenu obvezu polaganja diferencijalnih i ispita zrelosti na muškoj gimnaziji. Sljedeća mogućnost učenica latinskog i engleskog smjera bila je polaganje ispita za učiteljsko zvanje. Tako je Licej bio i državna učiteljska škola s gimnazijskom nastavnom osnovom.

Prve gimnazijske maturantice u Hrvatskoj – tragom jedne fotografije

U Zbirci fotografija Hrvatskog školskog muzeja čuva se fotografija naslovljena Prve gimnazijske maturantkinje u Zagrebu, 1. srpnja 1899. godine na kojoj su Josipa Steinkuš, Milka Lapaine i Milka Maravić. Učenice latinke Ženskog liceja snimljene su nakon položenog ispita zrelosti (mature) na muškoj Kr. donjogradskoj velikoj gimnaziji u Zagrebu.

Prve gimnazijske maturantice u Zagrebu, koje su položile ispit zrelosti i stekle pravo upisa na fakultet.  Josipa Steinkuš (stoji), Milka Lapaine (sjedi, prva s lijeva), Milka Maravić (sjedi druga s lijeva). Zagreb, 1. srpnja 1899. (HŠM Mf 1108)

To su bile prve gimnazijske maturantice u Zagrebu koje su stekle pravo upisa studija na Sveučilištu Franje Josipa I. u Zagrebu. Međutim, pravo upisa na studij omogućeno je tek dvije godine kasnije, 1901. godine, na Mudroslovnom fakultetu.

Josipa Steinkuš (Varaždin 1879. – Varaždin, 1955.) Učiteljskim zvanjem kojeg je stekla u Ženskom liceju radila je četiri godine kao privatna učiteljica Josipu Bombellesu sinu grofa Marka ml. Bombellesa u dvorcu Opeka pokraj Varaždina. Svoje daljnje obrazovanje nastavila je na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu, na kojem je studirala klasične jezike sa završno položenim profesorskim ispitom 1908. godine za klasično jezikoslovlje. Godine 1912. na istom fakultetu Josipa je doktorirala i postala prva grecistkinja s doktoratom u Hrvatskoj. Radila je kao profesorica grčkog i latinskog jezika u Ženskom liceju i Prvoj ženskoj realnoj gimnaziji. Govorila je deset stranih jezika, između ostalih i arapski, te se bavila prevođenjem. Umirovljena je 1932. godine, na vlastiti zahtjev, zbog bolesti iako postoje pretpostavke da je umirovljena iz političkih razloga.

Milka Lapaine (Petrinja, 1879. – Zagreb, 1967.) Nakon položenog zaključnog ispita na Ženskom liceju 1898. godine i  ispita zrelosti 1. srpnja 1899. godine na Kr. donjogradskoj velikoj gimnaziji, Milka Lapaine je 20. rujna 1899. godine položila ispit za učiteljicu na višim djevojačkim školama iz matematike, prirodopisa, fizike i ludžbe (kemije). Tijekom školske godine 1898/1899. radila je kao hospitantica u Vježbaonici Ženskog liceja. Udajom za Vladimira Viraga – Draškovića preuzima njegovo prezime. Radila je kao učiteljica matematike i prirodoslovnih predmeta na Višoj djevojačkoj školi u Otočcu.

Milka Maravić (Zagreb, 1880. – Zagreb, 1968.) je u odnosu na svoje kolegice bila ne samo bila među prvim maturanticama u Zagrebu već i u grupi prvih redovnih studentica u Hrvatskoj. Godine 1901. je na Mudroslovnom fakultetu upisala studij prirodoslovlja. Prve redovne studentice zagrebačkog sveučilišta, uz Milku Maravić, bile su Vjera Tkalčić, na studiju prirodoslovlja, i Milica pl. Bogdanović, studentica povijesti i geografije, koja je poznata i kao prva doktorica znanosti u Hrvatskoj, nakon što je obranila doktorsku disertaciju 10. veljače 1906. godine. Milka Maravić nije na popisu diplomiranih studentica koje su završile studije do 1914. godine, što upućuje na zaključak da je prekinula studiranje. U jesen 1904. godine zaposlena je kao namjesna učiteljica za matematiku, kemiju, fiziku i prirodopis u Zemaljskoj višoj djevojačkoj školi u Zagrebu. U školskom izvješću navedeno je kako se Milka Maravić već na kraju prvog polugodišta odrekla učiteljske službe. Razlozi nisu navedeni. Možemo pretpostaviti da je možda to bila udaja i tada važeći čl. 152 školskog zakona iz 1888. godine prema kojem se za učiteljice koje se udaju smatrati će se da se dobrovoljno službe odrekla (odredba ublažena 1914. godine). Naime, Milka Maravić udajom za Otona Gavrančića postaje Milka Gavrančić. O daljnjem radu i životu Milke Maravić ud. Gavrančić za sada nemamo podataka, što je poticaj za daljnje istraživanje, posebno što ostaje otvoreno pitanje zašto je tako nadarena i uspješna djevojka napustila studij a potom i učiteljsko zvanje u prvoj godini rada?

Tri licejke latinistice, kolegice i uspješne učenice, odvažno su se prve upustile u suočavanje sa zahtjevnim zadacima ispita zrelosti pred ispitnim povjerenstvom na muškoj gimnaziji kako bi ostvarile mogućnost daljnjeg obrazovanja i usavršavanja. Možemo samo pretpostaviti koliko je ta želja bila jaka, koliko je rada i upornosti uloženo u ostvarenje cilja, i u konačnici  koliko je hrabrosti trebalo suočiti se s društvenim predrasudama i stupiti u ”muški svijet učenosti”. Od uspješno položenog ispita zrelosti, mature životni putovi i karijere triju licejki su se odvili sasvim različito. Ipak, kao i imena prvih triju studentica na Zagrebačkom sveučilištu trebamo znati i imena prvih triju gimnazijskih maturantica u Hrvatskoj – Josipe Steinkuš, Milke Lapaine i Milke Maravić.

Ženski licej od 1913. godine se postupno pretvara u Prvu žensku realnu gimnaziju. Školske godine 1920/1921. učenice pedagoškog smjera i vježbaonica preseljene su u Učiteljsku školu u Medulićevoj ulici u Zagrebu. Iste, 1921. godine, prvi puta je matura položena u ženskoj realnoj gimnaziji bila izjednačena s maturom muških gimnazija. Dugi, gotovo tridesetogodišnji proces, od osnutka prve ženske gimnazije, konačno je doveo do ostvarenja postavljenog cilja – jednakosti djevojaka i mladića u višem i visokom obrazovanju.

Prijelomna važnost otvorenja Ženskog liceja u Zagrebu 1892. godine je u činjenici što je prvi put djevojkama omogućeno stjecanje gimnazijskog općeg obrazovanja u Hrvatskoj, čime su ostvareni preduvjeti za studiranje na fakultetima. Time je ženama u Hrvatskoj omogućeno stjecanje visokog, akademskog, obrazovanja i zvanja gimnazijskih i sveučilišnih profesorica. Odlika suvremenog državnog školstva je temeljno demokratsko načelo dostupnosti i jednakosti  svima. Ono je ostvareno tijekom kompleksnih povijesnih procesa demokratizacije države i društva, ali treba imati na umu kako su ti procesi demokratizacije u izrazito patrijahalnom društvu za djevojke i žene bili znatno otežani i dugotrajniji. Obrazovanje je bilo osnovni put ka emancipaciji i ravnopravnosti.

Temom ženskog obrazovanja, kao i osnutka Ženskog liceja, bavilo se više autora, uputnica na osnovnu literaturu za one koji žele doznati više:

Luetić, T. (2001) Prve studentice Zagrebačkog sveučilišta. Hrvatska revija 3-4.
Ograjšek Gorenjak, I. (2006) Otvaranje Ženskog liceja u Zagrebu. Povijest u nastavi, IV (8), str. 147-176.
Župan, D. (2013). Mentalni korzet : spolna politika obrazovanja žena u Banskoj Hrvatskoj (1868-1918). Osijek: Učiteljski fakultet; Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest.
Boršić, Luka; Skuhala Karasman, Ivana. Prva hrvatska grecistkinja: Josipa Steinkuš. Keria: Studia Latina et Graeca, 2015, 2, 61-64.
Anali za povijest odgoja, 2022, 20. Zagreb: Hrvatski školski muzej.
Školska izvješća Privremenoga zemaljskog ženskog liceja i s njim spojene vježbaonice u Zagrebu. 1897. – 1921.

Izvor

Autor: Marko Lubina

Najnovije