Knjige mi moraju donijeti neku svjetlost, neku milinu, neku plemenitost… – Hrvatski školski muzej

Podijeli

Željka Horvat-Vukelja ispred Dječjeg odjela “Stribor” Gradske knjižnice Rijeka, 2015.

Hrvatski školski muzej povodom Noći knjige već nekoliko godina održava program Kako smo (pre)živjeli školu prilikom kojeg organizira susrete s osobama iz različitih profesionalnih sfera koje se prisjećaju svojih školskih dana i odrastanja. Prošle i ove godine taj je susret smješten u online okruženje te se u obliku intervjua predstavlja na Blogu Hrvatskog školskog muzeja.

Poštovana gospođo Horvat-Vukelja, od srca Vam zahvaljujemo što ste se odazvali našem pozivu za sudjelovanje u ovogodišnjoj Noći knjige. Iza vas su napisane brojne slikovnice, kratke priče i igrokazi za djecu.
Možete li se Vi, kao iznimno maštovita, produktivna i priznata dječja spisateljica, prisjetiti svoje prve knjige? Sjećate li se kada je iznikla Vaša ljubav prema pisanoj riječi?

Pitali ste me za prvu knjigu, niste naglasili prvu objavljenu knjigu, zato ću odgovoriti ovako: prvu knjigu napisala sam s 13 godina, za vrijeme ljetnih praznika, a naslov joj je bio Ljetna pustolovina. Jedini čitatelj ili, još bolje, jedini slušatelj tog romana bio je moj tata. On mi je davao razne primjedbe i savjete i na nježan mi način dao do znanja da ta knjiga nije još dovoljno dobra za objavljivanje. No ohrabrivao me da je dotjeram i ja sam to napravila pa sam je sa 16 godina pretipkala na pisaćem stroju i odnijela jednom tatinom prijatelju koji je radio u izdavačkoj kući Zora. Mislila sam da će je odmah objaviti, ali, kako je vrijeme prolazilo, shvatila sam da sam još daleko od objavljivanja romana, pa sam pisala kratke priče, i tu sam imala više uspjeha s objavljivanjem. Inače, moja prva objavljena knjiga, tj. knjižica jest Šiškabališka, zbirka priča, objavljena u biblioteci Albatros u tadašnjem Narodnom Sveučilištu Velika Gorica.

Rođeni ste u Sinju, a djetinjstvo ste proveli u Šibeniku i Zadru, gdje ste završili osnovnu školu i gimnaziju. Kakva su Vaša sjećanja na školske dane u Zadru? Što ste voljeli raditi u slobodno vrijeme?

Školovanje u Zadru mi je jedna od najdragocjenijih stvari u životu. Zašto? Zato što sam imala odličnu učiteljicu u razrednoj nastavi, gđu Mariju Peričić, zatim odlične profesorice iz Hrvatskog jezika i Engleskog jezika (govorim o predmetima koji su me posebno zanimali), a u gimnaziji „široku“ i tolerantnu profesoricu iz Hrvatskog te profesoricu umjetnosti, koja je mnogo tražila i mnogo davala. Zašto mi je još moje zadarsko školovanje dragocjeno? Zato što sam išla u glazbenu školu i svirala klavir. Zato što sam kod zadarskih benediktinki išla na dodatnu pouku iz sviranja te na talijanski, a to je znatno pridonijelo formiranju mojih radnih navika pa čak i karaktera. Bilo je to vrijeme „tesanja“, ali radosnog „tesanja“. Onda mi je moja mama, prilično stroga i zahtjevna, na sve to dodala i učenje francuskog, „tek tako radi opće kulture“, pa sam se na kraju toliko zaljubila u francuski da sam ga odlučila studirati. Uglavnom, moje je zadarsko školovanje bilo prepuno svakakvih aktivnosti, ali i igre i zabave i dječjeg ludovanja.

Koliku je ulogu u Vašem djetinjstvu i školskom razdoblju imala knjiga? Biste li mogli izdvojiti najdražu knjigu iz tog perioda?

Voljela sam jednu knjigu za koju današnja djeca uopće ne znaju – Il cuore (Srce) Edmonda de Amicisa. Nju nam je na talijanskom čitala naša časna sestra i prevodila nam je, a mi smo je slušali za dugim stolom u vježbaonici otvorenih usta i raširenih očiju. U to sam vrijeme voljela Lovraka, Kästnera, Kušana (tada su mu izišle prve knjige), pa poljsku spisateljicu Hanu Ožogovsku i, naravno, Dječake Pavlove ulice, uz koje sam plakala tada dok sam bila djevojčica i uvijek poslije kad god sam ih kao odrasla ponovno čitala.

U Brezovici 2012.

Nakon završene gimnazije upisali ste se na studij francuskog i španjolskog jezika na Filozofski fakultet u Zagrebu. Za francuski smo čuli, ali kako to da ste se odlučili za španjolski? Jeste li ga ranije učili?

Dobro pitanje jer na njega imam zanimljiv, ali zapravo banalan odgovor: na zadarskom Filozofskom fakultetu tada još nije bilo studija španjolskog jezika, a ja sam svakako htjela studirati u Zagrebu. Zato uz francuski nisam odabrala talijanski ili engleski nego baš španjolski. Moram vas podsjetiti da se tada, 70-ih godina prošlog stoljeća, kod nas malogdje učio španjolski, čak ni i u školama stranih jezika. Zato mi je tata iz inozemstva naručio komplet gramofonskih ploča za učenje španjolskog i tako sam na prijamni došla solidno pripremljena.

Prve asocijacije na riječ „knjiga“ mladima su često učenje, škola, testovi… Kako bi se mogla promijeniti takva percepcija o knjizi i čitanju? Imate li neki savjet za djecu i mlade kako da zavole čitati?

Baš mi je drago da ste me to pitali! Ima djece koja odmalena vole čitati i s mnogo radosti urone u novu knjigu Sanje Pilić, Jasminke Tihi-Stepanić, Hrvoja Kovačevića, Mladena Kopjara… Međutim, ima i onih koji jednostavno ne mogu ući u taj zamišljeni svijet i uživjeti se u sudbine likova. To ne znači da oni moraju odustati od knjiga. Pa ima još toliko divnih popularno-znanstvenih knjiga i leksikonskih izdanja za djecu! Neke zanima geografija, priče o istinitim pustolovnim putovanjima, neke zanimaju egipatske mumije ili pak dinosauri, robotika… O svemu tome postoje divne knjige, samo treba za njima posegnuti. Djecu učim da takve knjige ne treba čitati od prve do zadnje stranice (kao roman), nego se s njima treba „upoznati“ – proučiti sadržaj, pogledati potpise ispod slika pa krenuti na ono što ih najviše zanima. Ja to zovem „sprijateljiti se s knjigom“.

Na Frankfurtskom sajmu knjiga 2018.

Čitanje bi se trebalo odvijati i u obitelji, a roditelji, često preopterećeni svakodnevnim obvezama, radije pribjegavaju novijim medijima za koje im ne treba puno koncentracije. Koliko je, zaista, čitanje otežano u modernom svijetu u odnosu na nekada?

Jest, otežano je jer je ovo vrijeme brzine i površnosti. Brzina i površnost su možda dobri trenutačno, ali ne i na duge pruge. Sadržaj s računalnog ekrana nikad neće ubrizgati u dijete onu tako ljekovitu količinu smirenosti, koncentracije i usredotočenosti na sadržaj i tako, između ostalog, neprimjetno graditi djetetovu upornost i strpljivost. Mislim da je jako važno da roditelji s malom i predškolskom djecom zajedno čitaju slikovnice te da u prvom i drugom razredu s njima naglas čitaju (npr. jedan ulomčić roditelj, a jedan ulomčić dijete). Poslije bi se roditeljska briga o čitanju djeteta trebala očitovati u tome da mu povremeno (osobito za vrijeme praznika) ponudi neku dobru knjigu ili kvalitetan časopis te da s djetetom razgovora o tome što je pročitalo i o tome što mu se u pročitanom svidjelo.

Danas su nam dostupne i knjige u elektroničkom obliku. Čitate li vi ponekad sa zaslona svog mobilnog uređaja, tableta, računala? Mislite li da se lijek za pospješivanje čitanja nalazi baš u ovom mediju, s obzirom na to da su djeca i mladi najveći konzumenti digitalne tehnologije?

Ne volim čitati s računalnog ekrana. Kad god mogu, napravim ispis i onda taj sadržaj čitam s papira. Dakle, nisam oduševljeni pristalica digitaliziranih izdanja. Ništa ne može nadoknaditi čitanje dok ti u krilu leži knjiga pa se vraćaš nekoliko stranica unatrag ili listaš do sljedeće ilustracije… Međutim, nisam protiv digitalizacije. YouTube i svi oni divni koncerti i ulomci iz klasičnih djela te dobri dokumentarci svakog mi dana uljepšavaju život. Usput, nemam televizor i on mi uopće ne nedostaje.

Nalazimo se u doista drugačijoj stvarnosti od one na koju smo navikli. Prisiljeni smo fizički ne biti bliski te više vremena provoditi sami. Možda je baš sada savršen trenutak za ponovno zbližavanje s knjigom. Što mislite, kolika je moć knjige u održavanju zdravlja pojedinca? Može li knjiga u ovoj situaciji imati blagotvorno djelovanje?

Lijepo ste uobličili to što sam i sama iskusila na svojoj koži. U vrijeme početka pandemije vratila sam se sustavnijem čitanju knjiga i nema ljepše stvari nego se veseliti što ćeš navečer nastaviti čitati zanimljivu knjigu. Isto vrijedi i za djecu. Često su u mojoj kući gosti djeca, netko od mojih susjedića ili djeca moje kumčadi; tako nam je lijepo dok sjedimo na kauču, čitamo neku knjigu ili proučavamo ilustracije i razgovaramo. To je ono za što bi roditelji svakako morali naći vremena.

Vi ste počeli pisati vrlo rano. Već ste kao gimnazijalka svoje priče objavljivali u Večernjem listu, potom i u časopisima Svijet, Arena, Vikend, Tina. Što biste savjetovali mladim piscima? Kako pronaći ideju za neki tekst, priču? Što činiti kada presahne inspiracija?

Treba se napajati iz svega oko sebe: iz uličnih prizora, iz doživljaja u školi, na poslu, u obitelji, u autobusu ili tramvaju. Treba čitati dobre knjige i dobre stripove, treba gledati dobre filmove, uživati u dobrim ilustracijama i dobroj arhitekturi. Moramo svoj um i svoju dušu hraniti dobrim stvarima pa će i iz nas izlaziti dobra djela. I moramo svom umu dati malo odmora i „prozračiti“ ga na šetnjama i izletima u prirodu. Meni su najbolje ideje sijevnule dok sam hodala po prirodi.

Možete li nam reći kako izgleda Vaša „rutina“ čitanja? Kakve knjige preferirate, imate li određeno doba dana kada čitate?

Volim knjige uz koje se osjećam lijepo. One ne moraju imati sretan završetak, ali moraju mi donijeti neku svjetlost, neku milinu, neku plemenitost, osjećaj sklada ili pak dobar humor.  Čitam „na refule“, kako mi život nanese koju knjigu ili ako nešto dobro dobijem na dar ili ako mi netko izričito preporuči neki naslov.

Provedete li više vremena pišući ili čitajući?

Ne pišem mnogo – bar što se tiče umjetničke proze – ali kad bi se skupilo sve ono što pišem iz metodike ili u razne privatne ili promidžbene svrhe, onda bismo mogli reći da u ovoj životnoj fazi više pišem nego čitam.

Obrazovni i dječji program Hrvatskog radija emitirao je stotine Vaših priča i nekoliko radiogara. Volite li Vi slušati radiopriče?

Meni je radio najdraži medij. Ja zapravo čitam preko radija: uvijek nastojim poslušati Priču za velike i male na Prvom programu HR-a. Vrlo često sam uz Treći program Hrvatskog radija, gdje ima izvrsnih eseja, putopisa, priča, dramatiziranih klasika… pa tako, dok nešto radim u kuhinji, svakodnevno intelektualno treniram i kako-tako uspijevam biti upućena u aktualnosti iz kulture.

U Gradskoj knjižnici u Poreču 2013.

Prošle smo godine proslavili 50. rođendan dječjeg časopisa Smib i 60 godina neprekidnog izlaženja Modre laste pod tim imenom. Smibova ste stalna suradnica, a u Modroj lasti ste gotovo trideset godina bili glavna urednica. Puno se toga promijenilo tijekom tog razdoblja, a zabilježen je i značajan pad interesa djece za čitanje. Čega se Vi rado sjetite iz tog dugog perioda, a čega baš i ne? Kako ste nastojali motivirati djecu da se u školama pretplate na Modru lastu?

Bilo je lijepih i teških trenutaka u našoj borbi za pretplatnike. Jer što vam vrijedi da se toliko trudite oko kvalitetnih tekstova i kvalitetnih slika ako to ne dopire do djece!? U vrijeme kad promidžbene djelatnosti još nisu bile dovoljno razvijene, ja sam se za plasman Modre laste dirljivo borila s torbicom punom zanimljivih materijala, s kojom sam često autobusom i vlakom obilazila škole po Hrvatskoj i pokazivala djeci i njihovim učiteljima koliko je dobro čitati Modru lastu. U tom važnom poslu najveća su mi podrška bile profesorice i profesori koji su se zdušno zalagali da se njihovi učenici pretplate na Modru lastu i ja sam im na tome i danas duboko i iskreno zahvalna.

Više od dvadeset godina putujete po cijeloj Hrvatskoj i održavate književne susrete u gradskim i školskim knjižnicama, vrtićima, dječjim odjelima bolnica. Otkad ste umirovljeni, surađujete i u privatnoj glazbenoj školi Glazbaonica Ljubav. Potkraj listopada 2019. godine posjetili ste nas i u Hrvatskom školskom muzeju, gdje ste, s koautoricom Petrom Heisinger i urednicom Anom Pavlović, predstavili priručnik za senzibiliziranje djece na klasičnu glazbu Pričom do glazbe. Kako je nastao taj jedinstveni glazbeno-pedagoški priručnik? Svirate li vi u slobodno vrijeme i koji vam je najdraži skladatelj?

Što god sam napravila na području metodike francuskog jezika i, u najnovije vrijeme, glazbe, sve je to rezultat svakodnevnog rada s djecom. Po prirodi nisam teoretičar – zašto bih i bila kad imamo toliko vrsnih stručnjaka iz metodike! – a rad u učionici, rad na „na terenu“, to je more u kojem plivam kao ribica.
Jako mi je drago što ste me pitali za sviranje. Da, sviram, ne baš svakog dana, ali vrlo često: ponavljam stare stvari iz glazbene škole, ali učim i nove, a volim i „skidati“ popularne pjesme i improvizirati na njihove teme.
A najmiliji skladatelj?  Nekad sam iznimno voljela Čajkovskog, pa Liszta, pa Gershwina, pa Erika Satiea… a sada, što sam starija, najbolji mi je i najdraži Mozart.

Za kraj, hoćete li nam otkriti što se sljedeće kuha u vašem književno-glazbenom loncu?

Sviđa mi se vaš izraz o kuhanju u književno-glazbenom loncu jer ste pogodili „u sridu“ da se kod mene baš tu nešto događa. No ne smijem vam o tome puno govoriti jer je bit svega originalna ideja. Nadam se da neće proći dugo vremena dok se ona ne zakotrlja i dođe pred moju dragu čitateljsku publiku.

Izvor

Autor: Marko Lubina

Najnovije