Misterij civilnog društva – piše Josip Brković

Podijeli

Negativna kampanja Domovinskog pokreta na posljednjim lokalnim izborima željela je prikazati rad udruga u civilnom sektoru kao paravan za izvlačenje osobne financijske koristi. Pritom se pokazalo da velik dio javnosti nije informiran o tome što je uopće uloga civilnog sektora, ali ni o njegovom najvećem i uvijek gorućem problemu: manjku stabilnih izvora financija.

 

Predizborne kampanje na posljednjim lokalnim izborima u Hrvatskoj očekivano su u centar političke komunikacije stavile civilno društvo, a poglavito pitanja njegovog financiranja. Očekivano jer je predizborna projekcija ispravno dala prednost zeleno-lijevoj opciji koja je politički stasala u civilnom sektoru, pa se retorika desnice stoga predvidljivo fokusirala na njihove osobne i institucionalne povijesti. Negativna kampanja Domovinskog pokreta (DP) također je pokazala da velik dio javnosti kao ni sam DP (još uvijek) nemaju razumijevanje o tome što civilni sektor/civilno društvo uopće jest, a posljedično još manje o tome na koji način funkcionira rad u tom sektoru ili njegovo financiranje općenito.

Opće javno nepoznavanje civilnog sektora stvorilo je plodno tlo za cijeli niz predizbornih manipulacija kojima je DP prilično uspješno ostvario cilj dizanja vlastitog rejtinga među postojećim glasačima desnice. Senzacionaliziranje javno dostupnih podataka o poslovanju udruga civilnog društva imalo je za cilj prikazati rad udruga kao paravan za izvlačenje osobne financijske koristi, pri čemu se dobivanje nacionalnih i europskih sredstava izjednačavalo s ilegalnim “izvlačenjem” novca iz javnih izvora. Sustavnim laganjem DP je tako doveo u sumnju funkcioniranje cijelog sustava civilnog društva, a to je problem koji će vjerojatno sve više dolaziti do izražaja u budućnosti. To nam mogu potvrditi iskustva civilnog društva u nekim drugim zemljama u okruženju, primjerice u Mađarskoj gdje je porastom desnog populizma drastično sužen prostor djelovanja civilnog društva.

Civilni sektor kao nepoznanica

Premda nekome s iskustvom rada u civilnom sektoru ovakve optužbe zvuče smiješno i besmisleno, one imaju drastične posljedice jer računaju na opće nepoznavanje onoga što civilno društvo jest. Stoga je pred organizacije civilnog društva (OCD) i njihove donatore stavljen težak zadatak demistificiranja vlastitog rada u očima javnosti. Taj zadatak, iako sada tek privremeno u centru interesa javnosti, nipošto nije novi imperativ. Svaka OCD, koja za to ima mogućnosti, bavi se i odnosima s javnošću jer im je jedna od temeljnih zadaća artikuliranje javnih interesa i njihovo zastupanje u medijima. Civilno društvo također je jedan od temeljnih sektora liberalne demokracije pa ga je kao takvog potrebno približiti/objasniti javnosti jednako kao i državni ili privatni sektor.

Druga je vrsta problema u tome da se zapravo ni jedan od tri temeljna sektora liberalne demokracije sustavno ne objašnjava javnosti, niti se dovoljno sustavno preispituje i promišlja kroz postojeći obrazovni sustav. Izazov objašnjavanja i približavanja rada civilnog društva u cjelini ne bi trebalo biti pitanje unutarnjih kapaciteta pojedinih OCD-a, već sustava koji takve organizacije podržava. Prije svega, odgovornost za nesmetano funkcioniranje sustava civilnog društva trebale bi osiguravati javne organizacije koje njegov rad zakonski reguliraju i podržavaju. U Hrvatskoj su to Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, Ured za udruge Vlade RH, Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva i cijeli niz specijaliziranih državnih agencija pod raznim ministarstvima koje prate, kontroliraju i podržavaju rad OCD-a prema temama kojima se ove bave. Predizbornu retoriku desnice može se tako promatrati i kao priliku za pojednostavljivanje odnosa države i civilnog sektora – odnosa koji se, na štetu civilnog društva, s vremenom samo komplicira kroz nemilosrdne i nerazumne zahtjeve (najčešće u obliku odgođenih natječaja, administrativnog nasilja ili nerazumnih pravila) regulatornih tijela prema korisnicima iz redova civilnog društva. Sve to rezultira propadanjem prvenstveno malih i lokalnih organizacija te predstavlja stalni izvor napetosti i nesigurnosti čak i za one najuspješnije koje se većim dijelom financiraju direktno iz EU natječaja.

Projektizacija rada

Unatoč bombastičnim iznosima koje spominje desnica, a koji (besmisleno) zbrojeni prosječnoj osobi zvuče nadrealno visoko, najveći i uvijek gorući problem civilnog društva u Hrvatskoj je manjak stabilnih izvora financiranja, a posljedično i nemogućnost osiguravanja trajnog i sigurnog zaposlenja za ljude koji u njima rade. Civilni sektor gotovo u potpunosti počiva na ljudskim kapacitetima čija kreativnost i entuzijazam nisu neiscrpni pa stoga i ne mogu zauvijek nadoknađivati manjak materijalne sigurnosti kojoj je velika većina radnika/ca u tom sektoru izložena. Dominantni izvori financiranja OCD-a su projekti. Opća projektizacija rada u sebi skriva cijeli niz opasnosti po sigurnost radnika/ca. Čak i za one koji imaju sreću biti na ugovoru o radu, kakva-takva sigurnost zaposlenja proteže se samo do datuma završetka projekta. Rad na projektnim prijavama u pravilu spada u neplaćeni rad, čak i u situacijama kada projekt ostvari financiranje. Udruge ne mogu unaprijed planirati svoje poslovanje jer ne znaju sa sigurnošću kad će biti otvoreni natječaji za projekte te hoće li zadovoljiti promjenjive, ali rigorozne kriterije natjecanja u iznimno kratkim rokovima. Ove praktične posljedice projektnog načina rada pokazatelj su širih strukturnih kretanja koja nadilaze i samo civilno društvo u kontinentalnim okvirima. Natjecanje projektnim prijedlozima na tržištu europskih i nacionalnih natječaja ulazak je kapitalističke logike u sferu civilnog društva gdje se, umjesto solidarnošću, sustav tobože ojačava konkurencijom.

Tako organiziran sustav rezultira raspadanjem djelovanja na partikularne teme i inicijative te efektivno sprječava artikulaciju i borbu protiv širih, osobito klasnih problema. Civilno društvo u Hrvatskoj uglavnom djeluje unutar ljudskopravaškog okvira koji se odnosi na politička prava, dok se teme ekonomske jednakosti dotiče tek posredno. Osim toga, ovisnost o projektnom financiranju znači i kako teme i programske ciljeve dobrim dijelom određuje donator – poglavito EU – koja zasigurno neće financijski pomagati artikulaciju klasne borbe. Valja se stoga podsjetiti kako je civilno društvo samo jedan dio strukture našeg društva koji je oštro omeđen državom s jedne i tržištem s druge strane. Država institucionalnim okvirom osigurava nesmetan rad tržišta, dok civilno društvo djelomično igra ulogu ispravljača nedostataka koji proizlaze iz odnosa države i privatnih interesa. Drugim riječima, civilni sektor sve više zamjenjuje usluge socijalne države koja se smanjuje pod pritiskom privatnih interesa. U praksi to znači kako je civilno društvo primorano organizirati vlastito poslovanje kao da su OCD-i privatne firme koje istovremeno proizvode isključivo društvenu korist. Država kompetitivnim projektnim natječajima pokušava civilnom društvu autsorsati javne usluge bez ikakvog kontinuiteta, dajući si pritom pokriće za demontiranje institucija socijalne države. Civilno društvo u tome sudjeluje jer drugih opcija praktički nema, održavajući se u stanju stalne nestabilnosti. Utoliko je moguće iz lijeve perspektive kritizirati civilno društvo kao pomagača kapitalizmu u dominaciji nad ostalim dijelovima društva (više o [ne]opravdanosti takve kritike).

U pogledu artikulacije određenih tema, civilno društvo ipak ostaje mjesto otpora prvenstveno zahvaljujući entuzijazmu i (često neplaćenom) radu ljudi koji u tom okviru djeluju. To nam pokazuju uspješne inicijative koje su iz civilnog društva proizašle. Nije realno očekivati da iz civilnog društva proizlazi revolucionarno djelovanje, ali je neizmjerno lakše organizirati zaštitu lokalnog parka uz podršku postojeće organizacije civilnog društva koja je u stanju pomoći svojim znanjima, volonterima ili nečim trećim. Moramo stoga biti svjesni uloge civilnog društva i strukturnih ograničenja njegovog djelovanja. Izlazak iz tog okvira može se dogoditi na nekoliko načina od kojih jednom svjedočimo kroz ulazak ljudi iz ljudskopravaškog dijela civilnog sektora u područja lokalne i državne politike. Možemo se nadati da to znači i otvorenije artikuliranje lijevih politika izvan ograničavajućeg sustava projektnog rada i snažnije zagovaranje pravednijih naknada za rad koje dolaze iz stabilnijih izvora financiranja od onih tržišnih.

napisao: Josip Brković

izvor: https://www.bilten.org/

foto: Zorica Radaković

mojzagreb.info

 

Izvor: mojzagreb.info

Autor: Marko Lubina

Najnovije