Nogometna škola – Hrvatski školski muzej

Podijeli

Zanimljivu priču o početku jedne školske godine 30-ih godina 20. stoljeća u časopisu Omladina napisao je učitelj i pedagoški pisac Ante Kovačević. Njegov bi sedmogodišnjak radije išao u neku „nogometnu školu“…

Naslovnica časopisa Omladina u kojoj je objavljena priča Nogometna škola Ante Kovačevića
(Pedagoška knjižnica Hrvatskoga školskog muzeja)

O školi i đacima danas mnogo pišu i govore. Znak je, da ne valjaju. Jer tako je to u ljudi, čim nešto ne valja, o tome mnogo raspravljaju i viču. O dobrom i pametnom šute. A i to je u skladu s ljudskom prirodom i prirodom same stvari, jer su dobrota i mudrost šutljivi, a zlo i neznanje kričavi.

Dakle, tako kažu, ne valjaju đaci, ne valjaju škole. Previše je učenih ljudi, viču, zatvorite škole. Pa onda, vele udri po gubici toga filozofa, šta on nama soli pamet, mi smo pet godina ratovali. Imamo mi sve u malom prstu.

Kad se čovjek duboko zamisli, imaju ovi ljudi pravo. Stojiš, uzmimo, u šancu i mirno čekaš, dok topovska paljba mine. Miran si, kako rekoh, jer se nemaš radi čega uzrujavati. Ako te pogodi – poginut ćeš. Ako te ne pogodi – ostat ćeš. Položaj je dakle jasan. Ti si pribran i staložen, mirno pušiš cigaretu i najedamput same od sebe počnu se odvijati ovakove misli: „Mjesečeva površina je 13.5, a zapremina njegova 50 puta manja od Zemljine. Mjesec je po prostoru 152 puta veći od naše države. Od Zemlje je udaljen preko 384.000 km. Ta je daljina 390 puta manja nego udaljenost Zemlje od Sunca. Aeroplan, koji leti 200 km na sat, doletio bi na Mjesec za 80 dana. Mjesec se obrne oko svoje osi za 29 dana, 12 sati i 44 minute. A od jedne njegove faze do druge prođe 7 dana, 9 sati i 11 minuta.“.

Pošto ti je to proletjelo mozgom, udaraš u glasan smijeh. Vidiš sebe kao maloga đačića od trinaest godina, kako ozbiljno bubaš sve te brojke i u tom učenju gledaš neki svoj spas, neko životno rješenje. Sada od svega toga nikakve koristi. Od jednoga dobro upravljenoga topovskog metka ne možeš se time sačuvati. Pa ni od puščanog taneta, ni od bajonete.

Ratnici imaju pravo. Ne valja ljude spremati po školama, kao da će svi putovati na Mjesec.

Eto takva me razmišljanja i sjećanja obuzimlju, dok vodim sinčića u školu. Već sam ga lani dao u prvi razred onako neobavezno, jer nije još imao sedam godina. Navaljivao je, da i on ide u školu, kad je vidio da mu odlazi njegov stariji drug u igri. Pustio sam ga, da vidim, hoće li izdržati. Ali je već treći dan izjavio, da on ne će više ići u školu, jer mu je ljepše kod kuće. Pustio sam g, neka se poigra, i onako je premlad.

No ove godine došlo vrijeme, nema izmicanja. Mama ga je uredila i ja ga vodim. Teška srca ide, s noge na nogu. Prolazimo preko poljane kraj igrališta „Građanskog“.

– Znaš, tata, – veli on, – „Građanski“ je slabiji od „Češke“.

– Kakve „Češke“? – pitam, jer ne shvaćam, o čemu govori.

– Kako ne znaš, šta je „Češka“, Č. Š. K. tri slova, to je „Češka“. „Građanski“ je tukao Češku sa 3:1.

– Otkud ti to znaš?

– Znam, gledao sam u nedjelju.

Vidim, njegovo se lice sjaji od neke unutarnje radosti, od slika, koje sada prolaze njegovom sviješću. Da, taj nogomet to je njegova strast. Udara loptu od krpa po cijeli dan. Šta više, eto već je i tri slova naučio od interesa na nogomet. Pozna i brojke. Ipak je nogomet on neke koristi. Možda bi se mogla udesiti i kakva „nogometna metoda“ za učenje čitanja i računanja. Tako na primjer mogla bi se slova napisati na lopte, pa igrajući naučiti. Ili možda da svaki igrač ima po jedno slovo na prsima. Kakvo veselje, kakva lakoća! Maštam o toj „nogometnoj metodi“ i vidim, da ne bi bila lošija od današnje metode. Danas se uglavnom primjenjuju kod učenja slova dvije metode, i to „metoda glave“ i „metoda tura“. Učenje slova putem glave i mozga već je skoro sasvim napušteno. Iskustvo je pokazalo, da se preko tura lakše i brže nauči čitati. No možda bi nogama još prije naučili? Tko zna? Kao da je sama narav postavila princip: što dalje od glave, to bolje! A noge su najdalje. Nije li možda u tom suština problema učenja?

Trgnem se u tom maštanju. Učinilo mi se previše revolucionarno. Šta bi rekli roditelji, koji viču protiv nogometa.

– Pusti ti to, – velim mu očinski, – nogometaši, to su ti najgori đaci. Loptu može udarati svaka budala, a pravi je junak danas onaj, koji najbolje zna u školi.

Dijete je šutilo. No to nije značilo, da mi odobrava.

Uto puče top na vatrogasnom tornju. To je znak, da se negdje u gradu pojavio požar.

Stadosmo, da vidimo, gdje gori.

– Sigurno naša škola gori! – poviče on veselo.

– Otkuda znaš?

– Pa tako, mislim. Najprije sam pomislio, da gori škola.

Zatim doda snuždeno:

– Zar ne, tata, škola je od opeka, teško bi se zapalila.

– Ne daj Bože, sinko, bila bi velika šteta.

Opet je zašutio, kao da se sa mnom ne slaže u mišljenju. Nakon desetak koraka veselo poviče:

– Ja znam već tri tehnike!

Iznenadila me ta riječ „tehnika“. Zastanem i pogledam ga. On me gleda pravo u oči i smijulji se.

– Jest, jest, – potvrđuje, – poznam tehniku Ivinu, Lackovu i Šikovu. Eto Ivo ovako „pasira“: uzme kamenčić i udari nogom kao loptu, da mi pokaže tehniku. – A kad „dribla“, on ovako radi… Stoj malo! – zadržava me, da mi pokaže.

– To nije za tebe, drago dijete, – opet ću ja, – ostavi ti nogomet, a više misli na školu. Sad ti treba da učiš čitati i pisati, to je za tebe. Vidiš i sam, da ja nemam nikakvog imetka, od kojega bi ti živio poslije moje smrti. Sve, što mogu za tebe učiniti, to je da te iškolam. To će biti tvoj kruh. A od nogometa ćeš imati samo štetu, brat ćeš druge redove, obolit ćeš i … eto tako, ne živi se od nogometa.

– O, – kaže on, – dobar nogometaš puno vrijedi. Za njega se svi klubovi otimlju. Eto Milanov brat, čim je došao iz vojske, odmah je dobio namještenje u tvornici čarapa. On je dobar golman, i tvornički klub uzeo ga k sebi. On se baci na loptu kao zmaj. A kad je udari nogom, odleti do neba.

Ovdje sam ja zašutio. Jer zaista u novije vrijeme čuo sam, da u mnogim poduzećima, koja imaju svoje nogometne klubove, kad netko dođe tražiti posla, prvo pitanje stave: „Jeste li nogometaš“? Negda su iskali: – „Molim, pokažite diplomu!“ I učini mi se, da dijete ima pravo. Danas je drugi duh i druge potrebe, pa možda i činim krivo djetetu, što ga odgovaram od nogometa. Bog zna, dokle bi on dotjerao u nogometu, kad već sada zna „tri tehnike“, a još nije pravo ni govoriti naučio. Kakav bi to bio nogometni „as“ i buduća veličina, kad bi se dalje školovao i razvio u skladu sa svojim nogometnim sklonostima i sposobnostima. Nema sumnje, zaključio sam, učenje slova daleko je djetinjoj duši i potrebama, pa je zaista čudno, da današnji pedagozi i psiholozi ne vide ovu nogometnu dušu naše djece i da na toj osnovi ne stvore „nogometni smjer“ u odgoju i nogometnu…

– Tata, ja ne idem u školu! – prekine me sin u razmišljanju.

– Moraš, dijete. Sad ti je već prošlo sedam godina. Svi tvoji vršnjaci već idu u školu.

Gledao sam mu lice, kako se sabire na plač. Na njemu se opažala ona duševna borba između lične sklonosti i roditeljske zapovijedi.

– Pa ja ću radije ići u kakvu nogometnu školu, nego u ovu.

– Nema takve škole, sinko. Bit će tebi lijepo u ovoj.

Razgovor se prekinuo sve do škole. Pred vratima zgrade stadosmo.

– Znaš, tata, – zagrca on, – da pošaljemo molbu, možda me oslobode i za ovu godinu.

– Jok, ne pomaže to. Moraš ići.

I meni je bilo teško. Već ovako malo dijete mora ići stazom, kojom ne želi. I tako možda do konca života. Da je gdje kakva „nogometna škola“, dao bih ga drage volje. Bar bi bio siguran, da će dobiti namještenje, kad svrši tu školu. Ali, na žalost, nigdje nema nogometne škole.

Ne radimo, braćo, u duhu vremena. Mnogo zaostajemo…

Ante Kovačević

Ante Kovačević (Sisak, 1894. – Zagreb, 1975.), učitelj i pisac. Učiteljsku je školu završio u Petrinji (1913.) te Višu pedagošku u Zagrebu 1924. godine. Službovao je kao pučki učitelj, nastavnik učiteljskih i građanskih škola. Bavio se temama iz psihologije adolescencije i metoda učenja.

Popularnost nogometa širi se u svim dobnim skupinama
Slikovnica o nogometu prema tekstu Dinka Chudobe (D. T. Vragoba) objavljena je 1942.

Izvor

Autor: Marko Lubina

Najnovije