SVIMA PETICE! – Hrvatski školski muzej

Podijeli

„Sjedni, imaš minus tri!“, drugi broj prvog godišta Poleta, veljača 1940.
(Hrvatski školski muzej, Pedagoška knjižnica Davorina Trstenjaka)

Svake godine u vrijeme oko mature i upisa hrvatska šira javnost nakratko biva zainteresirana za probleme u obrazovnom sustavu. Ističem nakratko jer čim matura i upisi prođu, sve se dalje nastavlja kotrljati po starome obrascu. Iako smo već desetljećima itekako svjesni inflacije petica i neizbježnih posljedica koje ona ima na vrednovanje znanja, ali i na psihičko i moralno zdravlje nacije, promjene se ipak ne događaju. Ocjenjivanje znanja učenika s premisom savršenosti ili prosjekom ocjena 5.0 nerealna je i neodrživa. Problem posebice dolazi do izražaja u osnovnim školama gdje skoro da više i ne postoje ocjene ispod trojke koja se nekada davala za dobro znanje, a danas mnogi upućeni kažu kako je trojka ustvari nova jedinica u percepciji prikaza realnog znanja učenika. U školama već godinama nema realnih ocjena koje su nekada bile vidljive iz raspodjele svih ocjena na Gaussovoj krivulji gdje je najmanje petica i jedinica. Neki prosvjetari su uvjereni kako je sva ova parada petica započela još u drugoj polovici 90-ih godina prošlog stoljeća kada su se dozvolile anonimne prijave na rad nastavnika. Tada se primjećuje porast prijava jer su se vjerojatno roditelji, pod velom tajnosti, počeli više žaliti na „nepravedne ocjene“. Većina takvih žalbi u školu bi dovela inspekciju uz sve komplikacije i administracije pa su izgleda, na kraju, „kapitulirali“ i sami nastavnici.

Popis učenika u završnom razredu gimnazije, Izvješće kr. velike gimnazije u Zagrebu koncem školske godine 1890./91., Zagreb, 1891. (Krupnije natiskani učenici dobiše svjedočbu s odlikom), Hrvatski školski muzej, Zbirka školskih izvješća

„U intersu nastave i odgoja nastojati će učitelj, da izmedju njega i roditeljah učeničkih obstoji potrebita sveza i medjusobni sporazumak. Osobito valja da se s roditelji sporazumije onda, kad koje diete više putah štogod sakrivi, radi dogovora, kakova bi se sredstva imala upotriebiti, da se diete popravi.“ (iz Zakona pučkih školah i preparandijah, Zagreb 1874. godine). Je li moguće da bi današnji roditelji ovaj ulomak iz Mažuranićeva zakona protumačili kao opravdanje na pritisak koji neki od njih rade na nastavnike kada su ocjene njihove djece u pitanju, a ne kao „sporazumak“ i poziv na pozitivnu i konstruktivnu suradnju kako je ustvari izvorno zamišljeno? Smije li se kao primjer pritiska navesti i nedavna afera Prve dame Hrvatske s pismom jednoj gimnaziji? Na činjenicu koliko su posljedice ovakvog neprimjerenog sustava vrednovanja znanja ozbiljne i duboke upozorila nas je i priča o jednoj, po predaji, pravednoj i strogoj učiteljici koja je, usprkos prijašnjim ocjenama tijekom godine, svakom učeniku na kraju školske godine zaključila peticu, vjerojatno kao svoj mali privatni prosvjed vezan uz ovo neizdrživo stanje poplave odlikaša. Vjerujem da bi se ipak većina nas, tako i roditelja i nastavnika, složila kako bi jedan od primarnih zadataka obrazovnog sustava bio učiniti ocjenjivanje drugačijim, realnijim, pravednijim i poticajnijim za zdrav razvoj i odgoj djece.   

irka I. b razred, Izvještaj za šk. god. 1960/61, Klasična gimnazija u Zagrebu, Zagreb, 1961. (Velikim slovima odštampani su učenici koji svršavaju razred s odličnim uspjehom, a polumasni su učenici koji imaju vrlo dobar uspjeh), Hrvatski školski muzej, Zbirka školskih izvješća

Osim što je važno realno sagledati trenutnu situaciju i njezine posljedice, moramo znati od kuda smo krenuli i imati viziju kamo namjeravamo stići.  U tu svrhu Hrvatski školski muzej zavirio je u svoj arhiv i knjižnicu koji čuvaju vrijedne školske dokumente kao povijesne izvore informacija o radu odgojno-obrazovnih ustanova, nastavnika i učenika. Među ostalima čuva školske svjedodžbe, javne isprave koje ocjenama svjedoče o uspjehu i stečenom znanju koji škola izdaje učenicima nakon završetka razreda ili određenog stupnja obrazovanja. Razdoblje izdavanja svjedodžbi, nazivi školske isprave s ocjenama i nazivi ocjena mijenjali su se tijekom povijesti, a bili su dakako propisani školskim zakonima. Pohađanje nastave ocjenjivalo se sa: veoma marljivo, marljivo, pretrgnuto i rijetko. Ponašanje učenika bilo je: odlično, pohvalno, besprikorno ili prikorno, a marljivost neumorna, postojana, prekinuta ili nikakva. Za napredak u pojedinim predmetima rabile su se ocjene: veoma dobro, dobro, srednje i slabo. Iz njih su proizlazile ocjene za „opći red“: prvi red s odlikom, prvi red, drugi red i treći red. Ako je učenik iz većine predmeta ocijenjen veoma dobro, a nije imao nijednu ocjenu srednje, dobivao je prvi red s odlikom. Takvu je ocjenu primjerice zaslužio u završnom razredu gimnazije hrvatski pedagog i filolog Stjepan Bosanac iako je ljestvica ocjena na njegovoj svjedodžbi iz 1889. ponešto drugačija od opisane.

Svjedodžba Stjepana Bosanaca, Kr. gimnazija (današnja Klasična gimnazija) u Zagrebu, 1889.
(Hrvatski školski muzej, Arhivska zbirka)

Da je s ocjenama i ranije u školstvu bilo problema također možemo saznati iz povijesnih izvora koji se čuvaju u Hrvatskom školskom muzeju koji u svojoj Pedagoškoj knjižnici Davorina Trstenjaka čuva i neke brojeve Poleta, lista hrvatskih đaka čiji je prvi broj izašao u siječnju 1940. U Poletu iz veljače 1940. godine glavna tema bilo je ocjenjivanje. Tako o povijesti ocjenjivanja piše da se prvi puta u nas spominje u „Razredyenye vuchenikov kr. perveshne narodne skole zagrebechke za god. 1802.“ gdje nalazimo ocjene „izvisheni“ (odličan), te „Red I“ i „Red II“, dakle samo tri ocjene. Godine 1831. nailazimo na ocjenu UZ – uzorit (odličan), ali i na ocjene na latinskom jeziku: Eminenstes, In prima Classe, In secunda Classe… Ocjene ipak nisu baš uvijek, ili možda nikada stopostotni objektivni pokazatelj znanja učenika. Tako u tekstu „Sjedni, imaš minus tri!“ iz istog broja Poleta srž srednjoškolskog života tumači se kao: ispitivanje, ocjena, svjedodžba, a profesori se opisuju kao „dobri“ ili „strogi“ kada dijele „cviku“, „kolac“ ili „jedinicu“. Piše kako profesori na ocjenu gledaju kao završetak svoga rada. Oni predaju znanje, traže znanje, ispituju i ocjenjuju samo znanje. „Ocjena gospodari školom. I s profesorima, i s đacima. Dopire u roditeljsku kuću, zagorčava život.“ U tekstu učenika VIII. razreda gimnazije potpisanog samo inicijalima M. M., piše kako ponekad učeničko neznanje nije rezultat lijenosti već raznih briga kojima su prisiljeni baviti se izvan škole ili im je gradivo koje moraju naučiti strano i često tumačeno na dosadan način. Upravo zato zaključuje kako su ocjene koje za učitelja nemaju veliko značenje za đaka strašne te znaju ubiti volju za učenjem i radošću. No i profesor Kamilo Brössler u tekstu „Ocjene… ocjene… ocjene…“ priznaje kako je tadašnji sistem ocjenjivanja „neobjektivno i nesavršeno sredstvo za prosuđivanje i kvalifikaciju đačkih sposobnosti“ pa piše kako je „i objektivnom nastavniku teško dati istinsku ocjenu“ jer i pored objektivnih činjenica u svakom ocjenjivanju ulogu igra i subjektivni pristup učitelja, ali i subjektivno raspoloženje učenika prilikom odgovaranja.

Možda je ipak rješenje problema objektivnog ocjenjivanja u uvođenju male mature u osnovne škole ili pak u obaveznim prijemnim ispitima pri upisu u srednje škole. Je li to ili nešto treće pokazat će vrijeme, a mi u Hrvatskom školskome muzeju sve ćemo to zabilježiti i sačuvati za buduće naraštaje.

Izvor

Autor: Marko Lubina

Najnovije